preskoči na sadržaj

Osnovna škola Tina Ujevića Šibenik

Login
Anketa
Koliko vremena dnevno gledate televiziju?





Tražilica
Kalendar
« Kolovoz 2017 »
Po Ut Sr Če Pe Su Ne
31 1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28 29 30 31 1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
Prikazani događaji

Novinarska grupa

              BOG, DRAGI NAŠI SURFERI !
            
              Upravo ste otvorili stranice Novinarske družine. Nema vam povratka. Trebate ih listati do kraja. Želimo biti zanimljivi pa ćemo vam uz riječi i slike otkriti dio onoga što su učenici novinari radili. Ustvari, samo ćemo istaknuti nagrađene učenike na Državnim susretima i poneke radove s tih susreta.                                                            
              Povijest Novinarske grupe od šk. god. 1985./1986. do šk. god. 2008./2009., otkad je vodi nastavnica Tona Rupić, do danas, kada smo postali njeni članovi mi sedmaši i petaši, napisat će ona sama.

 

         Retrospekcija!


        Dolaskom u ovu Školu iz OŠ Primošten (1985. god.) za izvannastavnu aktivnost dobila sam Novinarsku grupu. To je za mene bilo novo iskustvo, a naravno, i za učenike koji su se učlanili u ovu aktivnost. Marljivo učeći i radeći, već prvu školsku godinu s jednim novinarskim radom sudjelovali smo na Državnim s usretima u Varaždinu, 1986. godine. Rad je nosio naslov; SURADNJA MUZEJ – ŠKOLA, a autorica rada je Irena Rupić, 8. raz. Taj rad je sačuvan pa ćemo ga i staviti na našu stranicu.

 

 

              SURADNJA MUZEJ – ŠKOLA
             U gradu, koji ima izuzetno bogatu kulturnu baštinu, veoma je važna za odgoj mladih generacija uloga muzeja.
             Muzej grada Šibenika djeluje već dugi niz godina trudeći se da svima, a naročito mladima, prezentira i upozna ih s poviješću i kulturom ovoga staroga grada na obali mora i podno Tvrđave svetoga Mihovila.
              O suradnji MUZEJ - ŠKOLA reći će nam direktor Muzeja prof. Slavo Grubišić.
            - Je li suradnja između Muzeja i škola zadovoljavajuća i jesu li mladi Šibenčani dovoljno upoznati sa svojim gradom?
„Suradnje između Muzeja i škole nema. Praktički, ona se svodi na pokoji grupni posjet stalnoj postavi ili nekoj od povremenih izložbi, a to ni u kom slučaju nije dovoljno. Suradnja između Muzeja i škola treba biti organizirana i sistematična.“
                Iz naše škole ni jedan razred u protekloj godini nije posjetio Muzej grada Šibenika.To je, naravno, podatak koji zabrinjava.
-Tko je po Vašem mišljenju kriv za takvo stanje?
„ Za takvo stanje krivi su svi, i mi „muzejci“ i nastavnički kadar u školama. Mi bismo se trebali više nametnuti školi sa svojim programom dok bi škola trebala službeno odabrati čovjeka koji će s „muzejcima“ stvoriti plan suradnje. Dok se to ne ostvari, mi ćemo se angažirati da među nastavnicima i učenicima nađemo povjerenike koji će održavati kontakt „škola – muzej“. Muzej po svojoj opremi može svakog đaka  upoznati s poviješću grada i komune. Ali ima još formi suradnje muzej – škola, osim pasivnog razgledanja izložbi.
Među njima možemo spomenuti tematska predavanja kustosa u školi i organiziranje pano-izložbi s materijalima, sat povijesti u muzejskom prostoru, širenje propagandnih materijala, organiziranje obilazaka kulturno-povijesnih spomenika.“
                Planovi Muzeja grada Šibenika za ovu godinu su veoma ambiciozni. Navedimo samo neke: otvaranje drugog dijela stalne podstave: Šibenik pod Venecijom, u doba Austrije, stare Jugoslavije i njegova uloga u NOB-i, likovna izložba Blaža Jurja Trogiranina, jednog od najznačajnijih predstavnika dalmatinskog slikarstva 15. stoljeća, te izložba 60 god. šibenskog muzeja. Pored izložbene djelatnosti Muzej ima značajnu izdavačku djelatnost. Tako je u pripremi Zbornik za povijest Šibenika od 13. do 15. stoljeća. Muzej još planira niz arheoloških istraživanja, nekoliko predavanja o Faustu Vrančiću.
                  Na kraju, ovim osvrtom, apeliramo na „muzejce“ i odgovorne nastavnike da u našem interesu stvore suradnju Muzeja i škole.
                  Na ovim informacijama zahvalili smo profesoru Slavi Grubišiću uz želju da se uspostavi dobra suradnja između Muzeja i škole u interesu nas mladih.
                                                                                                     
                          

                            Irena Rupić, 8. raz.
   Varaždin ,1986. )

                                                                                                                                                                                                      

  Ozbiljno smo nastavili raditi i sljedećih školskih godina i svojim radovima sudjelovali smo na Državnim susretima:
                 Šibenik, 1987. god.  Pomoć učenici iz Omiša; Danijela Sulje, 8.r
                 Karlovac, 1988.god. (nismo pronašli podatke, a Diploma je tu )
                 Zagreb, 1989.god.    ( odabrana su nam četiri rada; sudjelovale su: Ana Torić,7.r., Anita Burazer, 7.r., Jelena Perunović,6.r. i Sanja Mućalo,6.r.)

 

        


                Dolaze devedesete godine, predratno stanje, a zatim Domovinski rat i svoje radove nismo slali ni na kakva natjecanja. Tek smo se 1994. god. javili na Natječaj Županijskog ureda za prosvjetu, kulturu, informiranje, šport i tehničku kulturu u suradnji s Turističkom zajednicom Grada Šibenika na temu: Šibenik – središte moje Županije.               
Prvu nagradu za novinarski rad dobio je Stipe Lambaša,6.raz. Sibinium

                Odmah iza rata javljamo se na LIDRANO.( Samo bilježimo Državne susrete.)
Pozvani smo: Dubrovnik,1996.god. Na ruci, Karmen Jurin,8.r.
                      Šibenik, 1997. god. Kako postati maneken, Andrea Kljajić i Milan Mazalin,6.r.  (radijska emisija)
                      Križevci, 1998. god. Razglednica iz moje škole, Antonija Tare, 5.r. (pripremili smo i radijsku emisiju:Školski problemi; Andrea Kljajić i Milan Mazalin. Ona se nalazi na CD Krila riječi; Školske knjige)

 

Pošto se radi o našoj školi, imamo i ovaj rad pa ćemo ga staviti na našu stranicu.

                     RAZGLEDNICA IZ MOJE ŠKOLE
        „Vas će iseliti. Otići ćete u drugu školu.“ Tako mi svaki dan govore. Možda ne vjerujete, ali mene to jako vrijeđa i stvara u meni neki gorak okus, nelagodan osjećaj.
           U našu školu prije dvije godine došli su „podstanari“. Nama je to bilo veoma drago. Ponosno smo šetali gradom pričajući kako je naša, baš naša škola odabrana da se u nju privremeno smjesti Pomorski fakultet. No, s veseljem su došle i neprilike. Studenti s frajerskim držanjem i cigaretom u ustima ulaze i izlaze iz škole. Pepeljare im baš i nisu bile pri ruci pa je pepeo završavao na podu. „Bar neka korist od njih“, šalili smo se. Tako su zadavali posla našim čistačicama. Kasnije nam i nije bilo do šale jer smo se često sudarali s njima trčeći sa sata na sat i kašljući od cigaretnog dima.
             Nije samo to. Nevolje su rasle. Naši „podstanari“su se povećavali. Sada je tu i trogodišnji Turistički fakultet. Osvajali su oni učionicu za učionicom , zauzeli su cijeli drugi kat. A mi? Mi smo se spuštali na niže.
             Ipak, da se ispravim, njih se više ne može nazivati podstanarima, već gazdama, a nas mišićima koji su slučajno zalutali na njihov posjed. Sada stvarno izgleda da će se naša škola pretvoriti u „fax“.
              Mi to ne želimo. Za ovu školu veže nas športska svlačionica u kojoj su ovjekovječeni grafiti proteklih generacija, tablica prostih brojeva koja nam je nebrojeno puta pomogla, dobra stara „yamaha“ (štap za pokazivanje na karti) nastavnika povijesti, te još mnogo toga.
              Još smo svi zajedno u mojoj školi s pitanjem; „ Hoće li se „fax“ preseliti u Mandalinu, u Palacin ili ćemo mi odseliti u drugu školu?“
              Usput, ljuti smo i zabrinuti. Neki svoju ljutnju drže u sebi, neki pričaju o tome, a ja je iznosim ovako uz našu dobru staru „yamahu“.
     

        

Antonija Tare, 5. raz.

Križevci, 1998.

              

 

                      Navodim još državnih priznanja:

                    

 

 

    Slavonski Brod,2000. (Sedma smotra stvaralaštva djece)
    Puka mi je film – igrokaz, učenički rad ,Antonija Tare, 7.r.
    Sudjelovali su: Ivan Kokan, Zvonko Ćoso, Barbara Perković, Ana Ercegović , Sandra Bulat, Antonija Tare
                   

 

 

 

 

 

 

      Pag, 2002. god. sudjelovali smo na 40. reviji hrvatskog filmskog i video stvaralaštva s dokumentarnim filmom „Đir po Morinju“.
                          Sudjelovali su: Tereza Bumbak, Anđela Gović, Tanja Lacmanović, Natali Paić, Melani Sikavica, Maja Šntić, Roberta  Škugor   (svi 8.r.) i Stipe  Bajan, 6. r.
                    

 

 

 

               

 

 

 Umag, 2004. LIDRANO To su te zlatne ribice (razgovor s M. Kušecom), Lucija Čogelja, 7. raz.
         Zabilježit ćemo i ovaj intervju !

   

 

 

 

Razgovor s Mladenom Kušecom
                      TO SU TE ZLATNE RIBICE KOJE JA VOLIM
          Na večer literarnog Dječjeg Valentinova 2004. u Šibeniku, u Gradskoj vijećnici pozvan je i gospodin Mladen Kušec, pjesnik i gost večeri. Na kraju večeri zamolila sam ga za razgovor.
         Dobra večer! Večeras ste ovdje, među osnovnoškolcima, u ulozi  književnika. Međutim, bavite se novinarstvom, mnogo radite s djecom, možemo Vas čuti na Radio Zagrebu. Koje je, zapravo Vaše glavno zanimanje?
- Ha! Kad bih ja znao koje je moje glavno zanimanje? Moje glavno zanimanje je putovanje, pronalaženje pametnih i vrijednih ljudi s kojima onda želim razgovarati kao vi sada sa mnom, samo ne znam jeste li dobrog čovjeka izabrali. Kad objavim nešto na radiju, ako je to nešto posebno, vrlo, vrlo zanimljivo, neobično, onda mi to posluži za knjigu. Znači, sve mi je glavno.
        Jeste li se u školi isticali na području književnosti?
- Na području književnosti ja sam se jako isticao. Bio sam upravo toliko istaknut da su mi svi učitelji govorili:“Daj,  mali, primi se knjige! Daj nauči to! Kako možeš biti tako bedast da to ne znaš?“ Muljao sam s lektirom što god sam više mogao, a mnogo sam čitao i to ono što mi uopće nisu rekli. Najvažnije u životu bilo mi je ono što sam sam nekako otkrivao. Škola mi je bila jedna lijepa podloga iz koje sam rastao. Znači, učitelji su mi pomagali da razumijem svijet i tu sam im jako zahvalan.
        Imate li svoga uzora među piscima?
- To mi je teško reći. Sigurno da imam. Posebno mi je uzor Čehov. Pročitao sam sve njegove knjige. Kad sam dobre volje, ili sam loše volje, ja se uvijek vraćam tom gospodinu Čehovu, za svoju dušu, za svoje srce. Kao što je Čehov, takvih ima puno, npr. A: G: Matoš, F. Mažuranić i mnogi drugi, da sad ne nabrajam. Ja se vraćam ovim piscima da prepoznam samoga sebe.
         Što je potrebno za dobru priču ili pjesmu?
- Potreban je doživljaj, potreban je cijeli čovjek koji to radi. Nađem ga i prenesem u sebe i tako pišem. Rijetko čitam svoje knjige. Dok ih pišem, čitam ono što sam napisao i u tome prepoznajem svoje djetinjstvo, svoje roditelje, svog djeda, baku, svoje prijatelje. Iz toga vam pokušavam prenijeti nešto pametno, nešto lijepo. Ne da vi uzmete moju priču, nego da u njoj nađete sebe, da kažete, to su moje misli, to su moji stavovi, samo ih ne zna izreći. Zato je dobro čitati sve pisce, dobro promišljati o njima, o onome što pišu, za koga oni to pišu, i donijeti svoj sud o svakoj knjizi.
             Koja Vam je Vaša najdraža knjiga?
- Moja najdraža knjiga, koja mi je? Javili su mi da su upravo objavili moju najnoviju knjigu Tonkica Balonkica. Plavi kaputić doživio je devet izdanja i nikad manje od 5000 primjeraka. Ne možeš vjerovati da je takvo vrijeme postojalo. Ja se za knjigu ni sad ne bojim, ja i danas, kad idem po školama, vidim da djeca vole čitati. Knjige koje vrijede, učitelji ih nanjuše i preporuče ih učenicima na pametan način. Onda Donatela, djevojčica 5. raz. s Cresa, koju sam upoznao jedne burne večeri.. Ona je na Cres vratila školu. Snimio sam je i napravio radio-emisiju koja je dobila nagradu, a sedam godina kasnije napravio sam o njoj knjigu. Danas smo prijatelji. Sad je rodila treće dijete. To sam ti rekao zato da shvatiš kakvu tajnu, kakvu energiju ta djeca imaju u sebi, a nemaju gdje to pokazati. Zato bi se vratio na ovaj događaj večeras, Dječje Valentinovo, i zahvalio bih se svim ljudima ovdje koji su to organizirali. Vidiš, među njima su te Donatele. Među vama su budući liječnici, pisci, balerine, ne znam što sve. Dok pišem knjigu, debelo o tome razmišljam da ne pogriješim, da se ne obraćam na krivi način vama.
          Kako se postaje pjesnikom i može li to svatko biti?
- Svatko ne može biti sve, pa ni škovacin. Ako ti pogodiš u svom životu ono što želiš biti, ako u sebi prepoznaš ono najljepše, gdje si najjača, onda će to biti tvoja sreća, sreća tvojih roditelja i ljudi oko tebe.
          Odakle dobivate inspiraciju za književna ostvarenja?
- Dobivam s putovanja i susreta s vama, u razgovoru s ljudima, iz svoga djetinjstva. Pišem modernijim jezikom da vi to razumijete, da vi to pročitate.
            Koliko ste do sada izdali knjiga?
- Izdao sam 25 romana, knjigu pjesama, sad su mi u tisku 2 knjige. Pijetao koji je pao s neba,možda već izađe sutra, prekosutra i druga knjiga o otoku Cresu. Sad ću napraviti i treću,a ovori o osam ljudi i jednoj djevojčici koji su nešto lijepo napravili na otoku. Riječ je o bjeloglavim supovima i ne samo o njima. Vidjet ćete, knjiga je neobična. Napravit ću još jednu knjigu. To će biti pod morem. Radi se o jednom neobičnom dupinu. Ja sam prvi primio nagradu Mate Lovraka, u Grđevcu, dok je još bila UMPA-zona, i na to sam jako ponosan.
          Što ste kao dijete željeli biti: novinar, književnik ili nešto drugo?
- Ma nisam htio biti novinar ni književnik. Htio sam biti avijatičar. Mislio sam kako je lijepo letjeti i pljuckati iz aviona. Pa htio sam biti pomorac. Sanjao sam o palmama, o gitari …Kada sam shvatio kako je teško biti pomorac za obitelj i samog njega, zaželio sam biti dimnjačar. Vjerovali ili ne, to zanimanje mi se sviđalo zato što je šetao po krovovima, nudili mu rakijicu i svi su s njim razgovarali, pozdravljali ga i vrtjeli gumbe za sreću.
          Mnogo radite s djecom. Koje su vam teme najdraže i najuspješnije?
- Najdraža mi je tema obitelj: mama, tata i ja. Problemi, radosti i ljubavi.Kod mene je formula čista.
           Pročitala sam u Vašem ulomku „ Riječ-dvije čitatelju“ da Vam je lakše napisati
pjesmu, nego reći nešto o sebi. Naime, kad morate progovoriti o sebi osjećate se prilično
jadno. Možete li objasniti zašto?

- Ja se uopće ne osjećam jadno, ali kad moram nešto napisati o sebi, to mi je strašno. Pametnije je da netko drugi piše o meni, ako treba nešto pisati.           
          Zašto kažete da imate mnogo poznanika, ali nažalost malo prijatelja?
- Pa zato što uistinu imamo mnogo poznanika, a pravih prijatelja baš i ne.Onih pravih koji meni mogu pomoći i kojima ja mogu pomoći ima jako malo. Daj Bože da ih ima više.
            Za kraj nešto duhovito. Kad biste uhvatili zlatnu ribicu, što biste poželjeli?
- Ja sam uhvatio zlatnu ribicu. Napravio sam jednu emisiju pa su mi je ukrali. Baš sam je stavio zato da djeca shvate da se može uhvatiti zlatna ribica. Ja sam ih puno ulovio u životu i tada sam shvatio da nikad u životu ne smijem poželjeti sve, nego samo malo,malo. Svaki dan možeš uloviti zlatnu ribicu, a to je ono malo sreće, radosti i veselja, jedan lijepi osmjeh od nekoga. To su te zlatne ribice koje volim. 

       

Lucija Čogelja, 7. raz.

Umag, 2004.

                 

                                                                                                                                                                                            
        Svake godine obvezno sudjelujemo na Županijskom susretu LIDRANO. Tu smo vrlo uspješni. Na Državne susrete predloženo nam je nekoliko radova i radijskih emisija. Sve ih čuvamo za naš Zbornik. Zadovoljni smo svojim radom i uspjehom. Hvala svim učenicima Novinarske družine na dobrom i predanom radu.
      

             Vaša učiteljica- savjetnica Tona Rupić

 


                            Evo nas!

     S veselim ozračjem mašte, volje, rada i truda zajedno smo prebrodili staru te uplovili u našu novu novinarsku godinu. Početci su uvijek najteži i najzanimljiviji, a tako je bilo i nama, tada tek „prvašićima“ ove Novinarske družine.
     Prva pomišljanja bila su nam: hm…, žuti tisak, pa oni pišu svašta o našim najdražim zvijezdama, idolima, ne,ne! Mi ne želimo izmišljati nešto o nekome, ne,ne.
     Nije nam dugo trebalo da shvatimo kako je novinarstvo zapravo umjetnost koja se krila u nama , marljivim učenicima petog i sedmog razreda.
     Uz rad i trud dosta smo toga naučili i odradili. Vrlo smo ponosni i zadovoljni svim našim radovima koje ćemo vam vrlo rado pokazati i istaknuti na sljedećim stranicama.
Zabavite se i uživajte!

        

                       Vaši dobri novinari u usponu.

                                                                                                                                                                                        

 

POSLIJE TEORIJE SLJEDI PRAKSA 

 

 

Evo, što sve mladi novinari mogu!
Školske godine 2009./2010. pripremali smo vijesti, reportaže, intervjue, svatko prema svom interesu ili zadatku grupe. Uređivali smo vijesti o događajima u našoj školi koji su popraćeni fotografijama za WEB stranicu škole. Sudjelovali smo i na natjecanju LiDraNo 2010.
Ponosni smo na naša dva rada koja su došla na županijsku razinu, a to su : „Intervju s dječjom gradonačelnicom Nikolinom Vučenović“, Dore Erceg, 7.a,  i radioigra „Svega mi je dosta“, čiji je tekst  napisala Vlatka Bračić, a čiji je snimatelj  Filip Radeljak, 7.a. Radioigra je predložena za Državne susrete LiDraNo 2010.

                       Vlatka Bračić i Dora Erceg ,7.a

 

Razgovor s dječjom gradonačelnicom

    OBEĆANJE NIJE TEŠKO DATI
    SUKOB INTERESA

     Članovi Dječjeg gradskog vijeća grada Šibenika sa svojom gradonačelnicom Nikolinom Vučenović, učenicom sedmoga razreda OŠ Jurja Dalmatinca, povodom Dječjeg tjedna, posjetili su gradonačelnika dr. Antu Županovića. Članovi Gradskog vijeća iznijeli su gradonačelniku svoje probleme i želje.                 Koji su to problemi i potrebe djece grada, što će sve raditi naša gradonačelnica u svom jednogodišnjem mandatu, saznat ćemo od nje same.

S kojim ste problemima i zahtjevima išli kod gradonačelnika?
     Mnogo je toga bilo na papiru pa smo mi malo-pomalo križali, onako: « Za ovo nema kuna, nema ni za ovo ... « i sve se svelo na dva slova. Ustvari, u ovim teškom financijskim problemima našega grada, a i šire, mi smo tražili ono najvažnije, uređenje zapuštenih školskih igrališta na kojima mi provodimo dio svoga dana. Tražili smo da nam se kompletno uredi trim staza na Šubićevcu koja je od velike važnosti za naša natjecanja tijekom godine, od vrtića do srednjih škola.

Jesi li zadovoljna njegovim odgovorom i obećanjem?
     Mislim da su naši zahtjevi vrlo skromni pa obećanje nije teško dati. Gradonačelnik nam je obećao da će učiniti sve što je u njegovoj moći da se ostvare naši zahtjevi. Ja ću ga prisjećati na obećanje i izvršenje obećanog.

Vidim da nešto piše na vašem plakatu. Koji je vaš ovogodišnji slogan?
     Osmijeh, osmijeh je veoma važan. Svaki dan, svaki mjesec pa tako i cijelu godinu želimo osmijeh na licima djece našega grada. Neka uživaju u igri i veselju jer ovo je i grad djece svijeta. Nije lako, ali ćemo se truditi iz «petnjih žila».

Kako se osjećaš kao gradonačelnica?
     Pa moram ti priznati da sam doista polaskana što sam « prvo dite Šibenika» Ta čast se rijetkima pruža. Ipak naš grad glasi kao metropola djece u svijetu zbog prekrasnog Dječjeg festivala koji je po mnogo čemu jedinstven. Volim raditi za nas najmlađe. Želim nešto konkretno napraviti da se prepozna, da se vidi.

Imaš li godišnji plan rada?
     Naravno, kao i odrasli gradonačelnici i mi moramo imati svoj godišnji plan rada koji pripremamo na početku godine. Međutim, taj plan ćemo dopunjavati tijekom godine ako nam se rode neki novi i vrijedni projekti.

Koja je tvoja glavna zadaća u ulozi gradonačelnice, a koja u privatnom životu?
     Moja je zadaća uvijek sve raditi sa srcem kako u ulozi dječje gradonačelnice tako i u privatnom životu. Obećanja ne smiju ostati samo na riječima, već u potpunosti odrađena.
Ne smijem zanemariti ni školu. I to je to!

Je li ti ponekad teško organizirati vrijeme za sve obveze?
     Pa mogu slobodno reći kako mi se često događa da u zadnju sekundu učim, pišem domaće zadaće, izvješća jer nije lako ispuniti očekivanja profesora koji su naučili da sam uvijek spremna pokazati odlično znanje. Isto je tako i u glazbenoj školi gdje već petu godinu sviram glasovir. Uz to se moram truditi da budem dobar uzor ostalim učenicima. Ne možeš nešto tražiti od drugih ako nisi ti sam dobar. Uvijek uza se imam rokovnik, mobitel i laptop. Tako pratim sve događaje, dostupna sam svima koji me trebaju. Iskreno, ponekad i požalim što sam gradonačelnica jer imam vrlo malo vremena za sebe, za zabavu, ali se brzo saberem, svemu se nasmijem i spremno dočekam novi dan.

Pronašla sam u novinama tvoju izjavu da ćeš pozvati djecu Barracka Obame da posjete naš grad. Je li to točno?
     Da, točno je to. Ustvari, cijeli je projekt pokrenula gđa Jasenka Ramljak, voditeljica Dječjeg festivala, koja je u razgovoru s gospođom Kolindom Grabar Kitarović u SAD-u došla na ideju da    ih ja , dječja gradonačelnica, pozovem na naš Festival koji je doista dostojan da ga posjete djevoj-čice Predsjednika Amerike. Uskoro bih trebala snimiti video-spot u kojem njima čitam pismo na engleskom jeziku. Naš poznati novinar Ante Granik priprema scenografiju za spot. Ima tu još mnogo posla tako da ti ne mogu u potpunosti objasniti kako će to sve izgledati. A hoće li poziv prihvatiti???

Analizirajući svoj život i život druge djece, reci mi, što bi htjela promijeniti na bolje?
     Ponekad se našalim i kažem da je sve što radim sukob interesa. Što učinim u ovom gradu za drugu djecu, činim i za sebe samu, jer sam i ja dijete ovoga prelijepoga grada. Šalu na stranu. Da, često radim u Dječjem forumu i u razgovoru s kolegama pronalazim zanimljive prijedloge i želje. Ove godine smo napokon dobili kino-dvoranu tako da imamo još jedno mjesto za izlazak, a da to ne bude kafić. Nedostaje nam barem jedna diskoteka u kojoj bismo se mi mladi mogli zabaviti. Zapravo, taj je plan već pokrenut, ali ti neke detalje još ne bih mogla otkriti. Znaš onu narodnu: « Prvo ispeci pa reci!»

Živi bili pa vidjeli!

 

 


                                                                                
                                                                                      Dora  Erceg 7.a raz.
                                                                                    Za LiDraNo - šk. g. 2009./2010.
                                                                                      Voditelj: Tona Rupić
                                                                                   
                                                                                   
                                                                                   

Radioigra:  Svega mi je dosta

                                  Tekst : Vlatka  Bračić, 7. a
                                  Snimatelj: Filip Radeljak, 7. a


     S POČETKOM NOVE GODINE EVO I NAS!
     Novinarska družina 2010./2011.

S lijeva na desno:
Sjede: D. Ferić,6.r., nastavnica T. Rupić, I.Iljadica, 6.r.
Stoje:  V. Bračić, A. Mišura, F. Vranjić, F. Radeljak
           D. Erceg, I. Stančić, 8. r. ( nedostaje L. Blaić)


Isti smo kao i prije, samo s manjim promjenama: veseliji smo, znatiželjniji i, svakako, spremniji za rad.
Ovu školsku godinu odmah smo startali radno s naša nova dva člana, učenika šestoga razreda. Ostatak, mi, sada već osmaši, poželjeli smo malo promjene pa smo tzv.“teži dio“ posla  prepustili novopridošlicama, Ivi i Danijelu. Oni su odmah započeli s radom i za sada ostvarili odlične uspjehe, naravno, po uzoru na nas, sad već „starce“ hhhh !

                                                                                                      Vlatka i Dora, 8.a

 

 

Maksim Mrvica,Mozart,Bach,Lisinski,Liszt,Chopin..Zar nas ne prepoznajete?!

   Na lakim odjecima prvih nota „ Bumbarova leta“ u našu školu je došao i naš poznati pijanist  Maksim  Mrvica. Uspjeli    smo ga uhvatiti dok je pozorno pratio našu Božićnu priredbu, i naravno, kao što bi učinio svaki snalažljivi novinar, slikali smo se s njim.

                                                                                          Vlatka  i  Dora, 8.a
                                                              
                                                       
                                                                                                         

PLODOVI  NAŠEGA  RADA
 

 

     Ova nam je godina baš plodna.. Danijel Ferić je sa svojom novinarskom reportažom
„Šibenska kapa ili kako nositi grad sa sobom“ pozvan na Državnu smotru LiDraNo 2011.,
a radioigra „ Basket za Dražena“ Ive Iljdica dobila je dobre kritike.
Ponosni smo na sav naš rad te se nadamo da ćete uživati čitajući našu web stranicu koju
smo mi uređivali.

                                                                                             Dora i Vlatka, 8.a


 

Reportaža: Šibenska kapa ili kako nositi grad sa sobom

         Odavno su Šibenčani iskazivali ljubav prema svom gradu stavljajući na glavu šibensku kapu s prepoznatljivim crnim spiralama - boulama. Djedove bi preplavilo oduševljenje i ponos kada bi u nekom svečanom trenutku sebi i svojim unucima metnuli na glavu taj simbol težačkog Šibenika. Kako bi tek bili sretni, kada bi znali, da se danas sve više mladih veže za svoj rodni grad upravo preko ornamenata s te kape koje koriste na različite načine.
         Upoznao sam vatrenog šibenskog Funcuta Tomislava Matića koji je oko mišice desne ruke trajno istetovirao crne boule na narančastom polju sa šibenske kape. "Puno sam putovao, a ovako imam osjećaj da je moj grad uvijek sa mnom", kazao mi je. Zamislio sam se nad tim riječima...
        Doznao sam da ima još puno ljudi koji, koristeći na različite načine upravo ornament sa šibenske kape, pokazuju da se diče Šibenikom. Tu svoju ljubav žele i drugima pokazati, možda ih njome i zaraziti. Neki mladi zaljubljenici u grafite boulama su ukrasili zidove grada. Vidio sam i nekoliko tablica motora na kojima je preslikan ornament sa šibenske kape, a neki su ga stavili na karoseriju svojih limenih ljubimaca. Poručuju: "TO JE MOJ ŠIBENIK!" Elegantna crna spirala na narančastoj podlozi je i modni detalj. Na majicama ih na koncertima nose i šibenski rokeri. Projekt suvremene primjene motiva s tradicionalne šibenske kape predstavili su lani u Budimpešti  šibenski gimnazijalci na europskim susretima srednjih škola.
        "Naša Gimnazija je jedina u Hrvatskoj imala čast sudjelovati u projektu koji organizira ACES Academy of Central European Schools. Projekt je bio nazvan "Suvremeno lice tradicije" , a naš je zadatak bio neki predmet ili pojavu iz naše kulturne baštine interpretirati kroz suvremenu kulturu odnosno napraviti nešto moderno inspirirano tradicionalnim. Mi smo razradili ideju šibenske kape. Na početku, ali i kasnije, su nam uvelike pomogle sestre benediktinke iz Samostana sv. Luce  i gospođa Liposlava Kuštović koja ručno izrađuje šibenske kape. Zanimljiva je bila priča kako je nastala današnja narančasta kapa, koja je zapravo bila crvena. Gospodin koji je išao u nabavu materijala nije mogao nabaviti crvenu pa je kupio narančastu tkaninu. Sestre su nam pokazale proces strojne izrade kape za što je potreban jedan dan. Napravili smo kratki film o strojnoj i ručnoj izradi šibenske kape. Ja sam na svojim haljinama bojama za tekstil nacrtala boule sa šibenske kape, a druge cure su napravile nakit s boulama i s tim smo pobijedile", kaže Pavla Aleksić, bivša učenica Gimnazije " Antuna Vrančića", koja je sudjelovala u tom projektu.  Europljanima se svidjela šibenska  kapa koju su predstavnice šibenske Gimnazije imale na glavi pa je postala  modni hit na tim susretima. Šibenska kapa ovjekovječena je na glavi mnogih  Šibenčana svih uzrasta koji su se 2006. godine slikali na milenijskoj fotografiji  Šime Strikomana pod nazivom  "Šibenska kapa na ponosnoj glavi". 
        Najstariji prikaz šibenske kape star je 800 godina. Ona je tijekom  povijesti  mijenjala izgled, ali je uspjela sačuvati svoju prepoznatljivost. Danas je narančaste boje s crnim vezom koji prikazuje takozvane boule, iako je izvorno bila crvene boje. Šibenska kapa izrađuje se od kraja 19. stoljeća do  danas strojno, a njezine izrađivačice zovemo kaparicama. Osim sestara benediktinki iz Samostana sv. Luce u Šibeniku ih  je još  svega nekoliko, a među njima je najpoznatija gospođa Nelica Knežević koja je zaslužna i za to što je šibenska kapa proglašena nematerijalnim kulturnim dobrom Hrvatske, a podnesen je i zahtjev da dođe pod zaštitu UNESCO -a kao dio svjetske baštine.
       "Izvorna se tkanina za šibensku kapu dobivala od vune i prirodno se bojala, a danas za nju koristimo čoju. Na ručno izrađenim kapama i ornamenti su bili vuneni, a nakon što je počela  strojna obrada koristi se svileni konac. Nisam nikad posebno računala, ali za jednu kapu je možda potrebno i do 100 metara takvog  konca. Na kraju se sve poveže takozvanom ukrasnom žnjorom kojom se kapa omota i napravi čvor kako bi se kapa mogla i objesiti", ukratko mi je gospođa Nelica objasnila postupak izrade šibenske kape. Danas gotovo više nitko tu kapu ne nosi svakodnevno  na glavi osim u nekim posebnim prilikama kao što su vjenčanja, krstitke ili neke druge svečanosti. No, ornamenti s nje postaju simbolom Šibenika i šibenske tradicije i primjenjuju se na različite načine.
     Tako se zaista svoj voljeni grad promiče i nosi, ne samo u srcu, nego i sa sobom, kako mi je kazao Tomislav Matić. Uzor nam može biti i slavni Dražen Petrović koji je na svom dresu broj 4, u blizini srca, imao oslikani ornament sa šibenske kape dok je kao tinejdžer igrao u  Košarkaškom klubu Šibenka.

                                                                                         Danijel  Ferić, 6. raz.     

 

Radioigra : Basket za Dražena
                                                     Tekst: Iva Iljadica, 6.a
                                                     Snimatelj: Danijel Ferić, 6.a

 

Predstavnici naše škole  bili su zapaženi na ovogodišnjem LiDraNu 

 

Zahvaljujući novinarskoj reportaži „Šibenska kapa ili kako grad nositi sa sobom“ učenika 6. a razreda Danijela Ferića i njegovoj mentorici, nastavnici hrvatskog jezika Toni Rupić naša škola bila je zastupljena na ovogodišnjoj 20. smotri literarnih, scenskih i novinarskih radova učenika osnovnih i srednjih škola Hrvatske koja je održana u Solarisu od 11. do 14 travnja ove godine o čemu za naš web izvještava Danijel Ferić.

 

Razmjena iskustva i dobro druženje

Bila je to prilika za razmjenu iskustava između mentora i njihovih učenika, ali nadasve  za dobro duženje i sklapanje novih poznanstava. Na LiDraNu je sudjelovalo oko 900 učenika i njihovih mentora iz svih dijelova Hrvatske, a domaćin osnovnim školama bila je OŠ Brodarica. Njezini učenici i nastavnici priredili su vrlo zanimljiv program otvaranja susreta koji je sadržavao recital i glazbu, a bili su zastupljeni svi dijelovi naše domovine. U radnom dijelu Smotre predstavljeni su radovi koje su odabrali učenici. Razgovaralo se i o nizu tema koje se odnose na sve oblike literarnog, scenskog i novinarskog izražavanja zastupljene na ovoj Smotri pa smo radili po grupama.

Na samom početku, kada su sudionici počeli stizati, bila je velika gužva na recepciji hotela Ivan jer su se svi, umorni od puta, željeli što prije smjestiti u hotelske sobe. Vladala je i napetost budući da se mnogi od nas nisu međusobno poznavali, ali nije nam trebalo puno da uspostavimo komunikaciju, pogotovu u neobaveznom dijelu programa, Nakon dva dana svima nam je bilo žao što je došao kraj, ali smo zaključili  kako nam rastanak ne treba biti  težak jer se svi radujemo novom susretu sljedeće godine, ponovno u Solarisu. LiDraNo se održava već 20 godina i svi se slažu kako je ostavio vidljiv traga na svim vidovima života u školi .

 

Riječ ocjenjivača

Dugogodišnje sudionice LiDraNa i članice žirija, književnice i publicistkinje Željku Horvat – Vukelja i Branku Primorac zamolio sam da ocjene ovogodišnji LiDraNo:

 

Branka Primorac, članica Povjerenstva za novinarske radove: Sve godine svjedoci smo da su osnovnoškolski novinarski  radovi jako, jako dobri. I ove smo godine imali problem od 100 – injak radova, koji su nam pristigli, odabrati 20 najboljih. Novinarski radovi su ove godine odlični i aktualni. To je, vjerujem  i rezultata nekih naših prijašnjih upozoravanja da treba strogo paziti na novinarske vrste i poštivati zahtjeve novinarskog izražavanja. Dobili smo različite novinarske oblike od vijesti do intervjua i reportaže. Meni osobno, to već i vrapci na grani znaju, najdraža je vijest jer je ona kraljica novinarstva i smatram je najelitnijom novinarskom vrstom. To misle i mnoge moje kolege. To je oblik iz kojeg sve ostalo potječe. Netko je čuo da se nešto dogodilo i onda od toga napiše vijest,a poslije može na temelju odgovora na osnovna pitanja slagati priču od izvještaja do reportaže.

 

Željka Horvat -Vukelja, članica Središnjeg odbora LiDraNa i uredica „Modre laste“:Moji dojmovi su od početka do kraja dobri. U početku bude malo uzbuđenja.Traže se sobe,  međusobno  se upoznaju djeca i mentori. Kada se sve sredi sljedi ono najljepše – međusobno druženje i razmjena iskustava. Svatko od nas s LiDraNa ode bogatiji za nova iskustva pa i znanja.Ja se uvijek najviše veselim  susretu s  meni dragim, već poznatim ljudima, ali i novim poznanstvima koja me ispunjavaju zadovoljstvom.

 

Danijel Ferić, 6.a (novinarska grupa)

 

  

 


   
    
 


 

 

Priloženi dokumenti:
Poslije teorije.txt

preskoči na navigaciju